A A A ћир |  lat  
Naslovna » Aktuelno » Vesti » Autorski tekst direktora Kancelarije za KiM Marka Đurića za Večernje Novosti: Košare su srpski Termopili
Etnički motivisani incidenti na Kosovu i Metohiji, 2021. Pregovarački proces sa Prištinom Informator
Vreme od preuzimanja obaveze formiranja ZSO
Godina Mesec Nedelja Dan
Iskazivanje interesovanja za vakcinisanje protiv COVID-19 Pecat

Autorski tekst direktora Kancelarije za KiM Marka Đurića za Večernje Novosti: Košare su srpski Termopili

09. april 2019.

Kada su Persijanci udarili na grčke zemlje sa najvećom vojnom silom u dotadašnjoj istoriji, na putu im se nalazilo nekoliko desetina samostalnih polisa, često sukobljenih i suprotstavljenih, ali u odsudnim trenucima rukovođenih idejom o zajedničkom helenskom identitetu. Nekoliko stotina Helena je u Termopilskom klancu odolevalo toliko dugo i uporno da je to nepopravljivo uništilo moral napadača, a Helene u potonjim bitkama kod Plateje i Salamine učinilo nepobedivim.

Marko Đurić

Foto: Kancelarija za Kosovo i Metohiju

Bilo je u prošlosti čovečanstva mnogo bojeva, ali samo su se neke epizode iz nepregledne istorije pokolja uzdigle do nivoa opšte moralne lekcije. One o kojima se pripovedalo i pevalo. Poatje, Aženkur, Alamo, Kulikovo polje, Staljingrad, Termopili, nisu samo toponimi i mesta pobede ili stradanja, to su izvorišta državne i nacionalne snage, hramovi u kojima su potonje generacije plele vence nekih novih, sopstvenih pobeda. Svi veliki narodi imaju takva mesta, a Srbi ih imaju i previše: Kosovo polje, Mišar, Deligrad, Cer, Kolubara, Kajmakčalan... broja im se ne zna, i svaka generacija tom spisku doda još poneko ime. Košare su upravo takvo mesto. Tamo je naša generacija posejala cveće za neka nova pokoljenja.

Na današnji dan pre dvadeset godina je sve počelo, a trajalo je do završetka rata. Nekoliko stotina naših vojnika nedeljama je odolevalo višestruko brojnijoj sili. Strateški bombarderi po njima su sipali kasetne bombe, tukli su ih „apači“ i albanska artiljerija, napadale horde terorista i plaćenika, i na kraju su sa Prokletija sišli ponosni i uzdignuta čela, kao pobednici i dostojni potomci slavnih predaka. Podvig tih mladih ljudi i naše herojske vojske u odbrani Srbije mora biti zauvek ovenčan slavom i postati deo kolektivnog sećanja budućih generacija.

Ideolozi globalizacije danas govore o prevaziđenosti koncepta države i nacije, ali po pravilu oni svoju filozofiju globalnog sela budućnosti propovedaju iz država koje veoma ljubomorno čuvaju i svoju teritoriju i nacionalni identitet i kult zastave. Izgleda da su tim i takvima samo male države i nacije prevaziđene. Sećajući se Košara pokazujemo da nismo mali i da se ne damo izbrisati. Večitu zahvalnost dugujemo junacima sa Košara, ne samo zbog toga što su životima branili svaki kamen zemlje Srbije, već i zbog toga što su generacijama sadašnjim i budućim poručili da srpski narod i država ne pristaju na to da se samoponište i odreknu prava na svoju posebnost i budućnost.

Englezi su od srednjeg veka do danas bivali obuzeti ponosom na dan svetog Krispina i svaki bi se, na pomen Aženkura, baš kao što je Šekspir i predvideo, osećao manje vredno i muževno zato što nije lično učestvovao u toj slavnoj pobedi. Danas samo nekoliko stotina njih može da kaže: „Ja sam bio na Košarama“. Ta reč je vrednija i svetlija od bilo kog ordena, jer „srećna nekolicina“ junaka sa Košara posvedočila je u ime svih nas da smo kao narod dostojni svoje istorije. Bez obzira na sve strahote i ogromne žrtve naših momaka, čitava je vojska onih koji im makar potajno zavide i žale što nisu bili u prilici da se ovenčaju njihovom slavom. Junaci sa Košara bili su pobednici i u ratničkom i u moralnom smislu, jer branili su i odbranili svoju zemlju. O tome se mora govoriti i pevati, o tome se moraju snimati fimovi i držati predavanja, budući da u svojoj novijoj istoriji nismo imali mnogo, u moralnom smislu, nedvosmisleno čistih i veličanstvenih trenutaka kakve su bile bitke na Košarma i Paštriku. Nadam se da će nam sećanje na Košare dati snagu za buduće mirnodopske pobede, jer ako su ti ljudi, a mnogi među njima su bili jedva punoletni, mogli da izdrže i pobeđuju u onako neravnopravnom ratu, kakav izgovor mi imamo da ne pobedimo u miru.